KULTURA
KULTURNA BAŠTINA
Prvi spomenici pismenosti (epigrafski spomenici, epitafi, ktitorski natpisi) na tlu Bosne i Hercegovine se javljaju koncem desetog vijeka. Poseban značaj imaju epitafi, pri čemu pojedini natpisi predstavljaju književnost zapisanu na kamenu. Ta svojevrsna kamena biblioteka sadrži oko 400 značajnih natpisa, na kojima je izvršena podrobnija paleografska i jezička analiza. Druga svjedočanstva bosanske srednjovjekovne pismenosti čine baštinske povelje, testamenti, darovnice, administrativni akti, koji su najčešće pisani bosanskom ćirilicom (bosančicom), koju od srpske ćirilice luči naslanjanje u grafiji na poluoblu glagoljicu. Razvoj pismenosti i književnosti možemo pratiti od Povelje Kulina bana Dubrovčanima (1189.), koja je napisana narodnim jezikom. Mnoga od ovih svjedočanstava pismenosti i umjetničkog stvaranja potiču sa prostora današnjeg Tuzlanskog kantona. Središta srednjovjekovne duhovnosti i pismenosti su Crkva bosanska i dvorovi srednjovjekovnih velmoža, gdje su se njihovi pisari (dijaci), osim narodnog pisma, služili i latinskim. Crkva bosanska nije podizala značajnije bogomolje, tako da ovdje izostaje crkvena likovna umjetnost. Za razliku od susjednih zemalja, možda posebno zahvaljujući Crkvi bosanskoj, na tlu Bosne i Hercegovine ustrajavaju mnoge arhaične tradicije, kao što je odustajanje od crkvenih kanona i kodeksa, bilo zapadne bilo istočne crkve. Pripadnici Crkve bosanske ("krstjani","dobri Bošnjani","dobri Ijudi"), tumače crkvene knjige na njima svojstven način (ubacivanje marginalnih glosa i apokrifa u kojima, na vrlo vješt način, umeću svoje dualističko naučavanje). Medu najjačim uporištima "dobrih Ijudi" bilo je područje župa Usora i Soli, dakle, prostor današnjeg Tuzlanskog kantona. Rukopisni kodeksi čine najobimniji dio bosanske pismenosti iz ovog perioda i njihova je sadržina religiozne naravi. Bosanski pisari za svoje velikaše prevode i iluminiraju crkvene knjige. Zna se za dvadesetak takvih knjiga, ali su listići rasuti po evropskim zbirkama. Značajke ovih listova su visok stepen stilizacije, bogati inicijali, bogate iluminacije, simultana upotreba raznih pisama i otvorenost za svaku stranu slova. Ovi listići su uglavnom napisani u ikavici. O tragovima hroničarske djelatnosti, od koje nije ostalo ništa, svjedoče pozni franjevački Ijetopisi. Slomom srednjevjekovne bosanske države mijenja se i duhovno-civilizacijski kontekst.
Na prostoru Bosne i Hercegovine, medu narodima istog jezika i istog porijekla, sustižu se tri velike civilizacije: zapadnoevropska (katolicizam), bizantska (pravoslavlje) i islamska. Islamski element vremenom postaje dominantan, ali istovremeno jačaju i katolički i pravoslavni. Islam sa sobom donosi književnost na orijentalnim jezicima, katolička crkva - latinicu, a u srpskim crkvama i manastirima - koji su bili središte pismenosti i kulturne djelatnosti - njegovao se crkvenoslavenski jezik. Uglavnom cvjeta prepisivačka i epigrafska djelatnost, rodoslovi, panegirici. U krug ove religiozne literature pripada "Lestvica" Jovana Skolastika, prepisana u Vozući, te "Zbornik molitava" iz Papraće. U manastiru Svetog Nikole na Ozrenu djelovao je, kao pisac i prepisivač knjiga, jeromonah Timotije Gluhi, koji je za manastirskog igumana sastavio dva panegirika. Ovaj tip srpske književnosti produžava se sve do kraja osamnaestog vijeka. U devetnaestom vijeku, pod uticajem Vuka Karadžića, počinje rad na sakupljanju narodnih umotvorina. Bilježe se narodni običaji, narodne pripovijesti, poslovice, zagonetke, prikupljaju se kodeksi, a ima i historiografskih pokušaja. Njegovi suradnici su i dvojica Bosanaca: Simo Milutinović Sarajlija i Vuk Vrčević. Ideje o književnom stvaranju na jeziku narodnih umotvorina bivaju prihvaćene i medu srpskim sveštenstvom. Značajka njegovog rada u Bosni su hercegovačka govorna osnova i bogatstvo narodnih umotvorina svih naroda. Bošnjački je narodni genije u određenim formama stvorio literarna djela koja su svoju vrijednost trajno zadržala. Bošnjačke narodne balade i sevdalinke su postale trajnom inspiracijom kako domaćih tako i svjetskih umjetnika. Umjetničku slavu bošnjačke balade svijetom je pronijela "Hasanaginica", koju je prepjevao slavni Goethe. Goetheov prijevod "Hasanaginice" je objavljen ( 1778. godine) u Herderovoj zbirci narodnih pjesama. Austrougarska okupacija Bosne dovodi do nove društveno-političke, kulturne i psihološke situacije, što rezultira u formiranjem pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju kod Srba i Bošnjaka, koji time udaraju osnove svom nacionalno-kulturnom formiranju. Sva ova kretanja nalaze svoj izraz i u književnosti. Književni život se odvija oko časopisa i kulturno-prosvjetnih društava, koji su orijentirani na razvijanje nacionalnih osjećanja. Pored nacionalnog romantizma, prevladava osoben realizam lokalnog obilježja, a u godinama neposredno pred Prvi svjetski rat prodiru i obilježja simbolizma. Počesto, osim naglašavanja kolektivne sudbine naroda u duhu narodne pjesme i lokalne atmosfere i senzibiliteta, ova djela nemaju veću estetsko-književnu vrijednost. Pored skromne književnosti na maternjem jeziku u arapskoj grafiji (alhamijado književnost) i narodne usmene književnosti, Bošnjaci njeguju književnost na tri islamska orijentalna jezika: djela iz oblasti prava, teologije, filozofije, filologije pišu na arapskom jeziku; na turskom je njegovana divanska književnost, putopisi, epigrafika. Perzijski jezik je služio za rafinirano pjesničko izražavanje. Književnost na orijentalnim jezicima bila je dostupna samo višim slojevima, koji su imali prilike da se školuju na Istoku.
Zabilježeno je preko trista imena Bošnjaka koji su pisali na nekom od orijentalnih jezika, a neki su prevođeni na više evropskih jezika. Najraširenija vrsta književnog stvaranja su komentari, zatim kompendiji, udžbenici, Ieksikoni. Arapski jezik kod Bošnjaka slovi kao jezik nauke i religije. Najbogatija književnost, i po obimu i po raznovrsnosti žanrova, napisana je na turskom jeziku. Još od vremena Ahmet-paše Hercegovića, sina Hercega Stjepana, mnogi naši Ijudi pisali su na turskom jeziku. Dva naša pjesnika pjevala su i na bosanskom i na turskom jeziku: Hasan Kaimija je spjevao kompletan divan na turskom jeziku, a ostavio je nešto pjesama i na bosanskom jeziku; Muhamed Hevai Uskufi (rođen u selu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine) najveći dio svog djela piše na bosanskom jeziku. Autor je čuvenog tursko-bosanskog rječnika. Hevai svugdje s ponosom ističe svoje bosansko porijeklo i maternji bosanski jezik, koji pominje i u pjesmi ("...bosanski da vam besidim, bratani..:'). Uskufijev rječnik je drugi rječnik na tlu Evrope, nastao dvjesta godina prije rječnika srpskog pisca Vuka Stefanovića Karadžića. Rječniku je dao naziv "Makbuli `arif" ili "Potur-Šahidija". Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona, osim Uskufija, stvarali su i: Ahmed Čelebi, Nabi Tuzlavi, Abdi Tuzlavi, Salih Savabi Tuzlavi, Salih Daniš, Mehmed Teufik Azabagić, Ibrahim Edhem Berbić, Ibrahim Abdulah Smajić-Seljubac, muderis Osman-Kapetanove medrese u Gradačcu -Ahmed Svirac. Poslije Berlinskog kongresa bošnjačka književnost zapada u apatiju. U novim vremenima i smjeni društveno-političkih epoha Bošnjaci ostaju obeznađeni, a njihove tradicionalne kulturne forme i institucije se pokazuju bez svrhe. Pred nadiranjem zapadne kulture i civilizacije mnogi se iseljavaju. Koncem devetnaestog vijeka prva generacija bošnjačkih pisaca koristi narodni jezik i zapadno pismo. Bošnjački književnici se grupiraju oko časopisa "Behar", kulturno-prosvjetnog društva "Gajret", te časopisa "Gajret" i "Biser". Sredinom 1891.godine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je pokrenuo list "Bošnjak". Obilježje ove književnosti je raspetost književnih junaka između Bosne i Carigrada - Istoka i Zapada. Početak književnog rada Hrvata u Bosni i Hercegovini vezan je za franjevce. Pet i po stoljeća franjevci su (djelovanje franjevačkog reda u Bosni datira od 1291.godine) vrhovni arbitri katoličke vjere, ali i mnogih drugih svjetovnih stvari. Njihove zasluge u kulturnoj i političkoj historiji Bosne su velike. Lavirajući između velikih sila (Stambol, Rim, Beč), koje htjedoše zatrijeti sve što je bosansko, franjevci su do perfekcije razvili svoj diplomatsko-pragmatički manir. Početak književnog rada Hrvata vezan je za Matiju Divkovića koji je bio Uskufijev suvremenik. Divković ( 1563.- 1631.) postavlja sve književnojezične pravopisne i grafijske principe bosanske franjevačke književnosti: služi se bosanskom ćirilicom, čistim narodnim govorom i pravopisom koji izvire iz tog govora i prema sebi formira pismo.
Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona djelovali su mnogi franjevci, a najznačajnija djela iza sebe su ostavili Stjepan Matijević (Stephanus a Salinis) i Blaž Josić. Matijević je rođen ( 1580.) u Solini kod Tuzle. Štampao je u Rimu knjigu "Ispovjedaonik" na slovinskom jeziku ćirilicom, a svoj jezik naziva slovinskim i bosanskim. Blaž Josić (rođen u Rapačama kod Tuzle, 1820.) je napisao najdužu pjesmu u historiji franjevačke literature ("Tužna pjesma"). Jedan je od istaknutijih humanista franjevačke književnosti. ju obeznađeni, a njihove tradicionalne kulturne forme i institucije se pokazuju bez svrhe. Pred nadiranjem zapadne kulture i civilizacije mnogi se iseljavaju. Koncem devetnaestog vijeka prva generacija bošnjačkih pisaca koristi narodni jezik i zapadno pismo. Bošnjački književnici se grupiraju oko časopisa "Behar", kulturno-prosvjetnog društva "Gajret", te časopisa "Gajret" i "Biser". Sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je pokrenuo list "Bošnjak". Obilježje ove književnosti je raspetost književnih junaka između Bosne i Carigrada - Istoka i Zapada. Početak književnog rada Hrvata u Bosni i Hercegovini vezan je za franjevce. Pet i po stoljeća franjevci su (djelovanje franjevačkog reda u Bosni datira od 1291.godine) vrhovni arbitri katoličke vjere, ali i mnogih drugih svjetovnih stvari. Njihove zasluge u kulturnoj i političkoj historiji Bosne su velike. Lavirajući između velikih sila (Stambol, Rim, Beč), koje htjedoše zatrijeti sve što je bosansko, franjevci su do perfekcije razvili svoj diplomatsko-pragmatički manir. Početak književnog rada Hrvata vezan je za Matiju Divkovića koji je bio Uskufijev suvremenik. Divković (1563.- 1631.) postavlja sve književnojezične pravopisne i grafijske principe bosanske franjevačke književnosti: služi se bosanskom ćirilicom, čistim narodnim govorom i pravopisom koji izvire iz tog govora i prema sebi formira pismo. Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona djelovali su mnogi franjevci, a najznačajnija djela iza sebe su ostavili Stjepan Matijević (Stephanus a Salinis) i Blaž Josić. Matijević je rođen ( 1580.) u Solini kod Tuzle. Štampao je u Rimu knjigu "Ispovjedaonik" na "slovinskom jeziku" ćirilicom, a svoj jezik naziva slovinskim i bosanskim. Blaž Josić (rođen u Rapačama kod Tuzle, 1820.) je napisao najdužu pjesmu u historiji franjevačke literature ("Tužna pjesma"). Jedan je od istaknutijih humanista franjevačke književnosti. Franjevci su njegovali suvremeno shvaćenu bogosloviju, kao i interes za povijesne nauke, što se ogleda u njihovim Ijetopisima. Njihovo književno i kulturno stvaralaštvo kulminira u vrijeme ilirskog pokreta, kada se prihvataju ideje narodnog buđenja i oslobađanja od stranih osvajača. Tada pokreću i prvi književni časopis u Bosni ( 1850.), koji ureduje i izdaje Ivan Frano Jukić. Sva književna djela do ilirskog pokreta prožeta su religioznim duhom, i tek im se u vrijeme nacionalnog buđenja mijenja karakter. Osamdesetih godina devetnaestog stoljeća javljaju se pisci i iz građanskih slojeva, koji slijede razvoj svjetske književnosti. Uz djelatnost kulturno-prosvjetnog društva "Napredak" ( I 904.) vezana je težnja da se u hrvatskoj književnosti posveti veća pažnja čisto književnim sadržajima i formalno - stilskim vrijednostima. Književni život u Bosni i Hercegovini značajno je obogatio i hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević koji neko vrijeme radi u gradovima sjeveroistočne Bosne, a svoju poznatu pjesničku zbirku "Trzaji" objavljuje 1902. godine u Tuzli.
U vremenu između dva svjetska rata čine se pokušaji formiranja književnih društava koja bi okupljala pisce svih nacionalnosti, a koje bi vezivala određena društveno-idejna i estetska opredjeljenja. Pokušava se zasnovati autonoman književni izraz, koji ne bi bio sasvim u službi vanestetskih ciljeva (religiozni, politički, nacionalni) i koji bi bio otvoren utjecaju modernih tokova: književnoestetskih, građansko-demokratskih, socijalnih - što, uz lokalni kolorit i sevdalijsku senzualističku komponentu, čini bitno obilježje novije bosanske književnosti. Moderno doba se odlikuje velikim pripovjednim formama (romani). Dolazi do sinteze zasada tradicije i suvremenih književnih gibanja, pri čemu senzibilitet pisca (nije više ni pisar ni prepisivač) dolazi do punog izražaja, tako da tek tada možemo govoriti o autorstvu, odnosno stvaralaštvu koje prevazilazi okvire samo nacionalne književnosti. U prvom planu više nije kolektivna sudbina, već su to individualni likovi koji se uzdižu do univerzalnih (pojedinačno-opće). Na prostorima današnjeg Tuzlanskog kantona djelovalo je više pisaca, čija pojedina djela spadaju u sam vrh bosanskohercegovačke književnosti. Ahmed Muradbegović (rođen u Gradačcu, 1898. godine), Hasan Kikić (rođen u Gradačcu,1905. godine), Meša Selimović (rođen u Tuzli, 1910. godine) i Derviš Sušić (rođen u Vlasenici, 1925. godine) su pisci čija djela fokusiraju kolektivnu bosansku sudbinu, povijesne udese Bosne, duhovnu fizionomiju bosanskog čovjeka. Muradbegovićeva najznačajnija djela su:"Haremska lirika","Nojemova lađa", "Haremske novele", "Majka", "Svijet u opancima", "Na Božijem putu","Husein-beg Gradaščević","Omer-paša Latas u Bosni"... Kikićev književni rad najplastičnije oslikavaju djela: "Provincija u pozadini", "Ho-ruk", "Bukve", "Lole i hrsuzi", "Zgode o nasušnom hljebu","Carska goveda","Dedija"... Djela Meše Selimovića su prevedena na skoro sve svjetske jezike. Romani "Derviš i smrt" i "Tvrđava" su književna ostvarenja koja svojom slojevitošću prevazilaze vremenske i prostorne okvire. Uz ova dva romana, Selimovićev opus čine i djela "Tuda zemlja", "Tišine", "Magla i mjesečina", "Djevojka crvene kose", "Ostrvo", "Za i protiv Vuka", "Sjećanja"... Djela Derviša Sušića su, takođe, prevedena na više svjetskih jezika."Ja, Danilo", "Hodža strah", "Uhode", "Pobune", "Nevakat", "Listopad", "Veliki vezir" su najznačajnija djela Derviša Sušića.
Gravure na stijeni, nakit od kosti, polihromne kultne posude od pečene gline ukrašene zarezima i reljefima, čine najstarije tragove likovne umjetnosti na bosanskom tlu. Rimljani na ove prostore donose tekovine svoje kulture, ali se središnji dijelovi Bosne još dugo drže svoga arhaičnog stila. S pojavom kultnih objekata (bazilike) razvija se umijeće mozaika. Stećak je, svakako, najosobeniji izraz duhovnog i kulturno-umjetničkog bića medievalne Bosne. Mnogi od stećaka, svojim likovnim kvalitetima (simbolički i dekorativni reljefi), djela su visoke skulptorske prefinjenosti. Osim stećaka, poznati su i prepisci crkvenih knjiga, s bogatim inicijalima, iluminacijama, minijaturama. Po dolasku Turaka, umjetničko stvaranje je pod utjecajem islamsko-orijentalnog shvatanja umjetnosti: monumentalna gradnja (džamije, mostovi, karavan-saraji, sahat-kule, tekije, bezistani...); stambena arhitektura (šadrvani, česme, fontane...). Posebna pažnja se posvećuje kaligrafiji i minijaturnom slikarstvu. U okviru Pravoslavne crkve njeguje se zidno slikarstvo vizantijskog stila (živopisi). Najznačajniji živopisac je monah Longin, koji je djelovao i na ovim prostorima. Za umjetničke prilike značajno je da, uz zadržavanje tradicionalnih formi, prodiru kasni oblici romanike, gotike i baroka, koji se prepliću sa orijentalnim elementima. U razdoblju austrougarske okupacije podižu se mnoge monumentalne javne građevine. Tragovi kulturnih baštinika svih minulih epoha pronađeni su i na mnogim lokalitetima Tuzlanskog kantona. Svojom Ijepotom i monumentom mnogi i danas privlače pozornost, kako laika tako i znanstvenika. Suvremeniji likovni izraz vezan je za odlazak naših Ijudi na školovanje u evropske centre. Prvi školovani slikar sa ovih prostora je Đorde Mihajlović, čiji rad se može uzeti za temeljac likovnog stvaralaštva ovog kraja. Na prostorima današnjeg Tuzlanskog kantona stvarali su i stvaraju mnogi istaknuti likovni umjetnici: Kosta Hakman, Franjo Leder, Haim Pinto, Todor Švrakić, Sava Popov Ivanov, Adela BerVukić, Dragiša Trifković, Ismet Mujezinović, Mensur Dervišević, Mevludin Ekmečić, Mehmed Zaimović, Ibrahim Bilajac, Sejid Hasanefendić, Pero Jelisić, Rizah Štetić, Ismet Hrvanović, Miloš Lysonek, Mustafa Pašić, Zdravko Novak, Ferid Prcić, Nesim Tahirović, Began Turbić, Esad Muftić, Nezir Čorbić, Sead Musić, Ismar Mujezinović, Edin Dervišević, Fuad Kasumović... U djelima navedenih likovnih djelatnika, uza svu izražajnu raznovrsnost, može se, i tematski i po osobenosti stila, nazrijeti ono specifično bosansko, što njihovu umjetnost čini i univerzalnom, ali i zasebnom.
